Vlado moj, pišem i brišem jer se bojim napisati nešto što bi te naljutilo i rastužilo. Bojim se i zaplakati jer se pitam osjećaš li moje suze. Ne želim da me gledaš takvu, znam da to nikada nisi volio.
Fališ mi. Fali mi naš razgovor, tvoja vrckavost, fali mi tvoje rame za plakanje, tvoja ruka dok mi briše suzu i tvoje šale koje mi vraćaju osmijeh. Fališ mi ti i sve tvoje.
Uspomene na tebe me i bole i vole u isto vrijeme. Otkad znam za sebe, imam tebe, mlađeg batu koji je oduvijek bio i zauvijek će ostati dio mene.
Nadam se da ćeš me čuvati tamo sa ljepšeg mjesta, jednako dobro kao što si to radio i ovdje. Mislim, znam da hoćeš, ali da ti napomenem – to što si daleko od mene ne znači da te neću nastaviti živcirati.
Voli te tvoja seka i uvijek ću te voljeti. Zaslužio si to svakim danom našeg djetinjstva, odrastanja pa sve do sada.

Tvoja seka Bojana