Najvoljeniji naš Vlado, ponosu naš,

Dani bez tebe prolaze, a mi i dalje, nijemi u srcu i duši, pitamo se da li je moralo i zašto je trebalo ovo da se desi tebi i nama. Zašto si otišao tako rano? Zašto je tebe jedna sekunda lišila života, a nas života sa tobom? Zašto nas je obgrlila hladna suza umjesto tvoje tople ruke?

Vaki, kako da se pomirimo s tim da više nikada nećemo čuti tvoj mili glas dok nas dozivaš, onako kako si samo ti znao: „Đe si, tetka, i kako si, tetak?“ Kako da pronađemo snage da živimo sa saznanjem da je Bokica sada bez svog jedinog bate i da je s njim otišao i dio nje, dio koji niko i nikada neće moći nadomjestiti?

Ti si uvijek bio i bićeš naš mali Vaki, poseban, čaroban, nestvarno duhovit i simpatičan, onaj mali dječak blage naravi i čistog srca koji nas je osvojio i vezao za sebe od svog prvog uzdaha.

Bol za tobom ne prolazi, već samo postaje sve dublja. Čuvaćemo te u svakoj molitvi, svakoj suzi i u najljepšim uspomenama koje smo zajedno stvarali.

Počivaj u miru Božijem, anđele naš.

Tvoji tetka Jadranka, tetak Milenko i seka Bokica