POSLJEDNJI SPORTSKI POZDRAV

Dragi moj striko,

Uskoro ćemo obilježiti 40 dana od tvoga odlaska, a meni je još uvijek teško da prihvatim da više neću imati priliku da te sretnem, da razmijenimo koju riječ i da ti kažem ono što se, nažalost, nismo stigli pozdraviti. Žao mi je što je naš posljednji susret ostao bez posljednjeg pozdrava. Čovjek valjda uvijek misli da ima još vremena, još jedan dolazak, još jednu priliku. A onda shvati da su neke prilike bile posljednje, a da toga nismo bili ni svjesni.

Ipak, postoji jedno mjesto na kojem ćeš za mene zauvijek ostati živ. To je tvoje dvorište, u kojem je ostao veliki dio mog odrastanja, moje djetinje radosti i najljepših uspomena na baku Lenku. Kada pomislim na te dane, čini mi se da još mogu čuti glasove, osjetiti onu nekadašnju toplinu i vidjeti ljude koji su činili jedan važan dio mog svijeta. Nadam se da si sada, pored nje, pronašao svoj mir. Da ste se ponovo sreli i da tamo negdje više nema rastanaka, bolesti ni posljednjih pozdrava.

Striko, poslije 46 godina zajedničkog života, imaš pravo biti ponosan na sebe i svoju Violetu. Iza vas ostaju sinovi Svetozar i Kosta, kojima se ne možete ponositi samo vas dvoje, već i čitav region. Malo je životnih rezultata koji mogu nadmašiti ono što čovjek ostavi u svojoj djeci. A iza vas su ostali ljudi koji svojim imenom, radom i sportskim putem pronose vrijednosti porodice iz koje su potekli. To je vaša pobjeda koja ne prestaje odlaskom.

Nedostajaćeš svima, ali vjerujem da će tvoj odlazak najdublje osjetiti tvoje unuke. U njih si usadio dostojanstvo, ponos i sportski duh, a to su vrijednosti koje će nositi kroz život i onda kada te ne budu mogle pitati za savjet. Posebno želim pomenuti i tvoju snahu Nedu, koja je, ponijevši iz svoje roditeljske kuće visok stepen poštovanja prema porodici, prema tebi pokazivala onu vrstu pažnje, uvažavanja i ljudskosti kakva se danas rijetko sreće. I to govori mnogo o njoj, ali i o tebi. Jer poštovanje koje čovjek dobije od drugih često je najljepše svjedočanstvo o tome kakav je bio.

Ako tuga ima svoju adresu, onda je ona tamo gdje je počeo tvoj odlazak. Na mjestu na kojem je jedan dio naše porodice zauvijek promijenio svoj oblik, a uspomene postale jedino mjesto na kojem ponovo možemo biti svi zajedno.

Izgleda da su za tebe završena oba poluvremena ove ovozemaljske utakmice. Sudija je odsvirao kraj, a život je ostao bez jednog sjajnog igrača. Ali, ako postoji produžetak nakon svega ovoga, onda vjerujem da ćemo se u njemu ponovo sresti. Tamo negdje u vječnosti, gdje ćemo nastaviti našu utakmicu, prepričavati stare dane i, naravno, ponovo se kladiti. Ja ću i tada staviti kvotu na to da se čovjek kao ti rijetko rađa.

Znao si i sam koliko su me boljeli neki odlasci koji su došli prerano. Neki ljudi su otišli prije nego što sam stigao da im kažem sve što sam želio. Zato bih te zamolio da ih pozdraviš. Da im preneseš da ih se sjećam i da ih nisam zaboravio. Možda se tamo negdje ponovo okuplja naša mala ekipa, a ja ću se nadati da ćemo se jednog dana svi ponovo sresti.

I za kraj, ne želim da ti uputim običan oproštaj. Želim da ti pošaljem posljednji sportski pozdrav, onakav kakav zaslužuješ, uz stihove pjesme koja će me zauvijek podsjećati na tebe:

„Vrijeme nosi dane
krši boru grane
slomila se labudu krila
jedna mladost bila.“

Striko moj, hvala ti za dio mog djetinjstva, za sve uspomene koje vrijeme ne može izbrisati i za mjesto koje ćeš zauvijek imati u našoj porodici. Neka ti je laka zemlja, a duši vječni mir.

Našem selektoru porodice Kašiković, koji je okupljao, predvodio i ostavio svoj trag u svakom od nas, njegov nećak Đorđije šalje posljednji sportski pozdrav, uz vjeru da ćemo se jednom ponovo naći u istom timu.