Dragi moj prijatelju Jovane,

u sjećanjima na moj život ostaćeš zapisan od onih najranijih stranica. Imao sam tu čast i blagoslov da te poznajem gotovo od kada znam za sebe, da odrastam uz tvoje dolaske, riječi, osmijeh i dobrotu.

Ostaće u mojim sjećanjima svaka papirna zelena marka, svaki tvoj dolazak i svaki trenutak koji je, možda tada sasvim običan, danas postao dragocjen. Tvoj radni vijek proveden uz moga oca ostavio je neraskidivu nit između naših porodica.

Svaki tvoj dolazak u onu moju tadašnju, porodičnu skromnu kuću donosio je neku posebnu smirenost, radost i sreću. Kao da je sa tobom dolazio i dio nekog sigurnijeg i ljepšeg vremena.

Možda je baš zato Bog htio da još više učvrsti i okoviječi te veze. Tvoja Goca, koju si volio iznad svega, svojom je ljubavlju uljepšala i obogatila dom moga poštenoga strica i strine i moga Vule. Tako su se naše porodice još jednom spojile jednom lijepom, tihom i svetom niti koju ni vrijeme, ni život, ni smrt ne mogu prekinuti. 

Pamtiću te po tvojoj čestitosti, plemenitosti i dobroti, po svemu što si bio ljudima koji su te poznavali i po tragu koji si ostavio u životima nas koji smo te voljeli.
Zato ti danas ne želim reći zbogom.
Želim ti samo mirno putovanje, spokoj duše i Carstvo nebesko. A kada stigneš tamo gdje više nema bola, tuge ni rastanka, pronađi moga oca. Napravite vas dvojica još po koji krug, kao nekada, i pričajte o svemu što ste ostavili iza sebe, o ljudima koje ste voljeli i o ovom svijetu koji ste zajedno prošli. Đevojka ostaje na sigurnom, a dužnost naša ostaje da joj na tebe prenesemo i sačuvamo najljepšu uspomenu.

A ja ću vjerovati da ćemo se jednom ponovo sresti.
Nikada zbogom — samo doviđenja.

Do susreta u mjestu svetome, u mjestu cvjetnome, gdje nema smrti ni rastanka.
Hristos Vaskrse!

Sa poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju,
tvoj prijatelj Đorđije Kašiković