Četrdeset dana je prošlo otkako je utihnuo tvoj glas, a nama i dalje djeluje kao da ćeš svakog trenutka doći, otvoriti vrata i reći da si tu. Vrijeme prolazi, ali bol ne jenjava, samo učimo da živimo sa prazninom koju si ostavio.

Tvoja majka i tvoj otac ostali su bez svog sina, ali će do kraja života nositi ponos što su baš tebe imali za sina, što su te odgajili i gledali kako izrastaš u čovjeka kakav si bio. Tvoj brat ostao je bez svog brata, tvoja supruga bez svog životnog saputnika, a tvoji Vuk i Irina bez svog tate.

Najteže je prihvatiti da će kroz život ići bez tvog zagrljaja, tvog glasa, osmijeha i ruke koja ih je čuvala. Ali u njihovim srcima zauvijek će ostati ljubav, uspomene i ponos što su te imali u svojim životima.

Nema tih riječi koje mogu opisati koliko nam nedostaješ. Nema vremena koje može izbrisati ono što si nam značio. Ostaćeš zauvijek dio nas, u svakoj uspomeni, svakoj suzi, svakom osmijehu i svakom pomenutom imenu.

Živjećeš dok god žive naša srca.
Čuvaćemo uspomenu na tebe i biti ponosni što si bio naš.

Počivaj u miru, naš voljeni.
Vječno ćeš biti naš sin, suprug, brat i tata.
Voljećemo te do posljednjeg daha i nikada te nećemo zaboraviti.

TVOJI NAJMILIJI