Kažu da vrijeme liječi sve, ali postoje odlasci pred kojima i vrijeme nijemo stoji. Postoje ljudi čiji odlazak ne zaboli samo srce nego promijeni čitav svijet oko nas, utiša hodnike života i ostavi prazninu koju ništa više ne zna popuniti.

I danas, nakon svega, dok stojimo između ruža, suza i uspomena, ostaje osjećaj da kraj nije smio biti ovakav. Da je život ostao dužan još zagrljaja, još razgovora, još zajedničkih kafa, još običnih dana koji su nama značili više od svega.

Suze naše i danas padaju prema gore, tražeći put do tebe, da te pronađu, zagrle i prenesu koliko si nam značio, koliko te i dalje nosimo u svakom dijelu sebe. Jer postoje ljudi koji ne odlaze onda kada ih zemlja pokrije, već ostanu da žive u nama kroz svaki miris, ulicu, pjesmu, tišinu i uspomenu.

Pamtićemo sve, proslave i tuge, mature i izlaske, vikende koji su trajali kao čitava vječnost, dane kada smo mislili da život nikada neće promijeniti svoje lice.

A promijenio ga je prebrzo i previše surovo.

Mnogo je pitanja ostalo iza tebe, a odgovora nema. Samo tišina koja ponekad najglasnije boli. I zato vjerujemo da ovo nije kraj. Ovo je samo jedna teška, preduga pauza do novog susreta negdje gore, tamo gdje vrijeme ne postoji, gdje ljudi više nikada ne odlaze i gdje ćemo opet biti zajedno kao nekada.

A Đorđije i dalje, čekajući lift, opsuje što kasni jer si ti uvijek prvi zvao i govorio da požurimo. Bićemo mi opet komšije tamo gore, u nekoj ulici bez rastanaka i bez sata koji nas požuruje.

Do tada, neka te čuvaju naše molitve, uspomene i ljubav koja nije umrla zajedno sa tobom.

Sa ljubavlju, tugom i poštovanjem,

Đorđije Kašiković i Tanja Kapor