Pola godine je prošlo a nama se čini kao da si juče bio pored nas.
Još čujemo tvoj glas,
još u mislima tražimo tvoju ruku.

Danas stojimo pored tvog groba,
palimo svijeću koja tiho treperi na vjetru.
U tom plamenu vidimo tvoj osmijeh,
topao i blag, kao nekad.

Pričamo ti šapatom, da drugi ne čuju,
jer to su naše riječi – samo naše.
Kažemo ti koliko nam fališ,
koliko boli prazno mjesto među nama.

Fali nam tvoj savjet kad se izgubimo,
tvoja tišina koja je govorila više od riječi,
tvoja ruka na našem ramenu
kad nam je trebalo da budemo hrabri.

Ali znamo… nisi otišao zauvijek.
Samo si prešao u naše uspomene,
u molitve koje svake večeri izgovorimo,
u suzu koja klizne kad te spomenemo.

Počivaj mirno.
Ako nas gledaš s neba,
znaj da te volimo
više nego što riječi mogu reći –
i da će svaka svijeća koju zapalimo
biti znak da ljubav nikad ne umire. 🤍

Tvoji najmiliji, tvoji smogovci