Tajane naš najbolji, voljeni naš,

prođoše dvije godine, ali taj 19. januar nepomično odzvanja i ne prolazi. Tuga s vremenom ne nestaje, ali naučimo da živimo s njom. Naučimo da dišemo uprkos kamenu. Nekada plačemo, nekada ćutimo, nekad se smijemo- i onda nas iznenada preplavi bol. Svaka sreća za tvoju je manja, svaki osmijeh u suzu se utapa. „Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i posle smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima a najviše po dobroti srca." Beskrajno fališ ali živiš! Volimo te, sada i zauvijek!

Tvoji najmiliji: Supruga Sloba, djeca: Vlatka, Danka i Vlado, unučad: Teodor, Arsenije, Filip i Hana i zet Miloš