Draga naša majko i suprugo,
prošlo je četrdeset dana otkako si usnula u Gospodu. Četrdeset dana u kojima smo morali da shvatimo da naš život ima drugačiji put od onoga kojim smo zajedno hodali.
Četrdeset dana u kojima je tvoja voštanica jedina svjetlost danu, a san u kome si ti – utjeha noćima. Četrdeset dana u kojima se srce miri sa onim što ne može da prihvati – da te nema.
Prošao je Božić bez tvog glasa, bez tvojih koraka u kući i bez tvoje radosti. Prazna stolica za božićnom trpezom bila je teža od svake riječi, a tišina glasnija od svake pjesme.
Ako nas čuješ, budi nam snaga i utjeha. Ako nas vidiš, znaj da te nosimo u svakoj molitvi.
Danas, na tvom četrdesetodnevnom pomenu, molimo Gospoda da tvoju dušu nastani tamo gdje nema bola, patnje ni suza, gdje vlada vječni mir i svjetlost neprolazna.

Tvoji Miodrag, Nada, Nikola