Aleksa, prva radosti naša,
Snago naša,
Ljepoto naša...

Pišemo ti iz tišine koja je ostala za tobom, tišine pune tuge, ljubavi, sjećanja, tvog punog života. Tvoj prerani odlazak nije i neće biti kraj, već prelazak. Tu si ti negdje, za nas nikada nisi i nećeš prestati da živiš. Vjerujemo da tvoj život ne prestaje već da se nastavlja u svjetlosti, miru, u hitrom i punom životu kojom si nas obasjavao.
Aka, sine naš, obećavamo ti da nećemo tugovati kao oni koji nemaju nadu. Naša nada ima tvoje IME i nadamo se danu kada smrt više neće imati poslednju riječ. Do tada, živjećemo noseći te u srcu, molitvi i u svakom Lukinom osmjehu koji će poraziti sve naše suze. Vjerovaćemo jače nego što može da boli. Snažni kao što si ti bio.
Tvoj život nas je učinio bogatijima nego što bismo ikada mogli da zamislimo. Hvala ti za ljubav, za svaki pogled najljepšim očima, najljepši osmijeh i sreću.

Čekaj nas u svjetlosti, Aka. Mi ćemo, snago naša, naučiti ići dalje, korak po korak, sa vjerom da je rastanak samo privremen, a susret sa tobom siguran.

Vole te tvoji mama, tata i brat.