Draga naša sestro,
prošlo je četrdeset dana otkako si otišla, a mi još uvijek hodamo svijetom kao da tražimo tvoj glas, tvoj smijeh, tvoje prisustvo.
Nedostaješ na način koji se ne može izreći — duboko, tiho, svakog dana iznova. U ovim danima sjećanja posebno nas vraćaju tamo gdje je sve počelo, u naše zajedničko djetinjstvo. Sjećamo se naših igara, smijeha koji je odzvanjao dvorištem, naših malih tajni koje smo samo mi znale. Sjećamo se kako si uvijek bila tu, jača od svih nas, kako si čuvala i tješila, kako si prva dijelila i radovala se tuđoj sreći. To vrijeme, te slike, ta čista dječija ljubav, sada su nam najveće blago. I kako godine prolaze, sve više vidimo koliko si bila velika, koliko si bila dobra i koliko je tvoja duša bila blaga. Danas, kada te nema, sve te uspomene postale su svetinja našeg srca. Čuvamo ih kao da čuvamo tebe samu. Počivaj u miru, draga naša sestrice. Tvoja nježnost živi u našim pričama, tvoja ljubav u našim srcima, a tvoje djetinje svjetlo u svakoj uspomeni koja nas podsjeća da smo te imali, i da te nikada nećemo zaboraviti.

Tvoj brat Todo, i sestre Mara i Milka.