Četrdeset dana je prošlo otkako je zauvijek utihnuo glas naše voljene sestre, svastike i tetke, a čini se kao da je vrijeme stalo onog trenutka kada je otišla.
Ni dani, ni noći, ni koraci koji prolaze ne mogu ublažiti prazninu koja se nastanila u našim srcima.
Sjećamo je se onakvu kakva je uvijek bila: blagu, toplu, pažljivu, spremnu da svakom pruži riječ utjehe i osmijeh koji liječi.
Njena dobrota nije bila obična, ona je bila rijetka, tiha i duboka. Bila je svjetlo u našim domovima, ruka koja pomaže, srce koje razumije, duša koja grli.
Danas, dok obilježavamo četrdesetnicu, u tišini se prisjećamo svakog trenutka s njom…
Svake njene šale, svake brige, svakog savjeta, svakog pogleda punog ljubavi.
Nedostaje nam njena prisutnost, njena snaga, njena toplina. Nedostaje nam ona — naša Slađana.
Učila nas je da volimo, da praštamo, da budemo ljudi.
I zato će živjeti sve dok živimo mi, u pričama koje ćemo prenositi, u uspomenama koje čuvamo, u ljubavi koju je ostavila iza sebe.
Draga naša,
nedostaješ nam svakog trenutka.
Počivaj u miru, a u našim srcima ostaješ vječno.

Sestra Mara, zet Rade Todorović, sestric Mitar i sestričine Ana, Vukica i Dragana sa porodicama.