Dragi naš Nemanja,
Pola godine je prošlo otkako si otišao, a rana u srcu i dalje peče jednako kao prvog dana. Vrijeme prolazi, ali ne liječi - samo nas podsjeća koliko si bio poseban, koliko si bio voljen i koliko nedostaješ. Tetka te pamti po tvojoj dobroti, onoj smirenoj i iskrenoj koja je grijala svaku dušu koja ti se približi. Tvoje prisustvo, tvoj tihi osmijeh i blag pogled bili su dar svima nama, a sada su uspomena koju čuvamo kao najveće blago. Nedostaje nam tvoja riječ, tvoja toplina, način na koji si znao da uneseš mir i kad je teško. Otišao si prerano, a ostavio trag koji se ne briše - trag čovjeka koji nije mnogo govorio, ali je mnogo vrijedio.

U našoj kući i danas se priča o tebi:
u svakom sjećanju koje izroni, u svakoj priči koju prepričavamo kao da si tu, u svakom trenutku kad srce zadrhti za onim što se više ne može vratiti. Za nas, Nemanja, nisi nestao. Živiš u tišini naših misli, u molitvama koje ti šaljemo, u ljubavi koja ne prestaje.
Neka te anđeli čuvaju, onako kako si ti čuvao nas svojim prisustvom.

S ljubavlju i tugom,
tetka Nada sa porodicom