Vraćam se u naš mali grad,
al’ tvoj osmijeh više nikad neću sresti.
Prazna ulica, prazna klupa,
a praznina u meni najveća od svega.

Nebo se spustilo na dušu,
teško, tamno, bez svjetlosti tvoga pogleda.
Milion pitanja mi kida srce,
a nijedno ne donosi tvoj odgovor.

Ova bol raste, korak po korak,
i nosi me kao rijeka što ne staje.
U tišini čujem tvoje ime,
u vjetru čujem tvoj glas što doziva.

Suza se spusti niz obraz,
kao da želi da dotakne tvoj trag.
Padne na zemlju, tiho, bolno,
kao da govori: „nedostaješ“.

Sutra je godina dana otkako si otišao,
a u meni je sve kao onog dana.
Vrijeme prolazi, ljudi prolaze,
ali tvoja odsutnost ostaje — teža nego ikad.

Striko, počivaš daleko, a živiš u meni,
u svakoj misli, u svakom sjećanju.
Ljubav ne umire, ona samo promijeni put,
a moj put uvijek vodi k tebi.

I znaj, dok god dišem,
ti ćeš živjeti kroz mene.

S ljubavlju, tvoj Ilija Glušac sa porodicom.