Bako moja,

Danas ti pišem najteži pozdrav. Ti si bila naša snaga, tišina i stub.
Ipak, u toj tvojoj tišini rasli smo mi – mama, moja braća i ja. Nama si bila sve, a i mi tebi. Dočekala si i svojih pet praunuka, i kroz njih si znala pronaći osmijeh i bar tračak radosti. Cijeli svoj život nosila si bol i tugu zbog gubitaka koji su te obilježili. Toliko si puta tiho plakala, toliko puta ćutala dok je srce vrištalo. A ipak, nama si davala samo ljubav. Znam koliko ti je nedostajao ujko, koliko ti je nedostajao deda. I znam da su baš oni sada raširenih ruku čekali na tebe. I zbog toga vjerujem da si otišla radosna, spremna, s osmijehom u duši. Otišla si tamo gdje ti je srce oduvijek bilo, otišla si u zagrljaj koji si čekala decenijama.
Ostavila si iza sebe ljubav koju ćemo zauvijek nositi. Naučila si nas strpljenju, snazi i tišini. Naučila si nas da ljubav može postojati i bez mnogo riječi, jer tvoja je uvijek bila prisutna.
Bako, hvala ti na svemu. Hvala ti što si bila naše sidro, naš oslonac i naš dom. Zauvijek ćeš živjeti u nama, u našim uspomenama.

Tvoja Nina sa porodicom