Prođoše dvije godine, duge, teške i preteške.
Nebeski svijet je danas tvoj dom, a velika praznina i tuga vlada u našem domu.
Koliko je samo teško i bolno prihvatiti ovu surovu istinu.
U svakom danu, u svakoj misli živiš u našim životima, u tišini u suzama. Gdje god da se našli ti stojiš nevidljivo prisutan pored nas. Izmedju tebe i nas ni prostor, ni vrijeme više nisu granice. Uvijek si bio uz nas, brinuo o nama do posljednjeg atoma tvoga života, nisi dao da mi brinemo, znamo.
I poslije dvije godine otkako nisi sa nama, nama i dalje djeluje da si tu, na svakom našem koraku, u svakoj misli, u svakom razgovoru, u svakom trenutku kad nam nešto zatreba. Ove dvije godine bez tebe naučile su nas koliko je tvoje prisustvo bilo nezamenjivo. Nevidimo te, ne čujemo ti glas, ali naša srca osjećaju da si tu izmedju nas, sa nama. Čuvamo te zauvijek kao najveće blago skriveno u našim srcima, a utjehu tražimo u najljepšim uspomenama. Previše smo daleko, voljeni naš Dragane, i mnogo smo tužni što ne možemo, kad poželimo doći do tebe.
Neka danas iz ove sedamdesetčetiri crvene ruže, biserne suze poteku i andjelske ruke tvoje lice umiju i poljube. Zivjećeš ti, voljeni naš u našim riječima svakoga jutra, u našim mislima svakoga dana, u našim snovima svake noći, u našim molitvama u našim srcima zauvijek. Iako današnji dan donosi tugu, podsjeća nas na ljubav, radost, srećne i lijepe trenutke koje smo dijelili sa tobom. Osjećamo tvoju snagu na svakom koraku, tvoju prisutnost u svakom izlasku i zalasku sunca.
Počivaj u miru Božjem u toj lijepoj hercegovackoj zemlji sa svojom braćom i roditeljima.
S' ljubavlju ćemo vas spominjati, po dobru pamtiti u srcima našim nositi.

Tvoja vječno zahvalna supruga Brena, sin Aleksandar i kćerke Aleksandra i Dragana