1947-2025.
Majko, prođe četrdeset dana, a ja još uvijek čekam da mi dođeš. Još uvijek nismo zaključali vrata tvoje kuće, tako postoji nada da si tu. Bila si veliki čovjek, još veća kao roditelj, a tek kada sam i sam postao roditelj shvatio sam ono tvoje "Nisam gladna" i "Ja ću kasnije", dok mi svi ne jedemo. Bila si žena koja je čitav život tragala za ljubavlju, a dočekala si je tek od svoje djece, a kasnije i unučadi.
Uvijek sam se divio tvojoj hrabrosti, koju ja nikada nisam imao, a želio sam da ličim na tebe. Čak i onih posljednjih dana, borila si se kao lav, a i tih posljednjih dana brinula si o svima nama, za sebe nisi ni pitala. Sva tvoja veličina ogleda se u našem poslednjem razgovoru. Nijednom nisi pitala šta će biti sa tobom, samo "Đe su ti đeca" i "Imaš li para". I u tim trenucima si brinula o nama, a to je vrhunac majčinstva.
Nadam se da si mi se odmorila, da te ništa ne boli, bar ne ovoliko koliko mene boli svaki dan bez tebe. Spavaj mi mirno, a ja ću da te volim kao i do sada, i više od toga radosti moja najveća.
Sin Slobodan, snaha Olja, unučad Lazar i Jakov






